Balada o ćaćinom satu
Ćaća je jema sat u malom žepu,
Takvoga sata nima više niko;
Iz njeg se vrime razlilo ka mliko,
Ka vino ća je uteklo svon čepu.
Kad bi ćaća zasta da otare čelo
I sat bi sta i mudro bi muča
Nije jema srca da odbroji uru
čoviku ća sidne da umoran ruča.
Ćaća je jema sat u malom žepu,
Takvoga sata nima više niko;
Iz njeg se vrime razlilo ka mliko,
Ka vino ća je uteklo svon čepu.
Ćaća se moga i bez sata snaći
Po pivcu, maški, po jugu u zraku,
Al' more biti, čutija se jači
Sa saton ća je svitlija u mraku.
Pričaju judi starili su skupa,
Sat je bija srce u ćaćinu tilu,
I nije se znalo ća to šuška, lupa
Ća to tira naprid vrilu krv kroz žilu.
Sve dok nisu oba ostali bez glasa,
Sve dok nije zemja rekla zadnje slovo,
Još se nije znalo a je puklo, stalo,
Jer na njima sve je bilo još ka novo.
-
Na ćaćinon satu briše se i gubi
To vrime u zlatu i ti prsti grubi.
To vrime u zlatu taj leut ća kreće,
Na ćaćinon satu vratiti se neće.
Oliver Dragojević